Carski pingvin

Carski pingvin (lat. Aptenodytes forsteri) je najveća i najteža od svih živućih vrsta pingvina, endemska vrsta koja živi na Antarktici. Carskog pingvina ne bi trebalo miješati s njihovom bliskom vrstom, kraljevskim pingvinom. Prema procjenama, populacija carskih pingvina iznosi između 150.000 i 200.000 parova, i stabilna je vrsta.


Mužjak i ženka jednake su visine i težine. Visoki su 122 centimetra, a teži između 27 i 37 kilograma. Krila
i glava crne, trbuh bijele, leđa plavkasto-siva, a područje grla
žutonarančaste boje. Kao i svi pingvini, neletač je, krupnog tijela i
malih krila.
Hrani se ribama i račićima, ali i krilom i hobotnicama. U lovu, ispod vode može se sadržati više od 18 minuta i spustiti se na dubinu od 535 metara. Hemoglobin im je neobično strukturiran i dopušta čak i nisku razinu kisika. Ženka polaže jedino jaje, koje grije mužjak
dok ženka ide premo moru i lovi ribe; oba roditelja brinu se oko
mladunca u svojoj koloniji. Roditelji mlado hrane na svaka tri ili
četiri dana. Carski pingvin obično živi 20 godina u divljini, ali neke
jedinke dožive i do 50 godina.
Da se ne bi smrzli u ledenoj vodi, carski pingvini imaju nekoliko slojeva gustog perja i debeo sloj potkožnog sala. Kada stoje na ledu, poseban krvotok održava unutrašnju toplinu krvnih žila
i na taj način sprječava gubitak topline preko kože. Mladunci carskog
pingvina su prekriveni debelim slojem paperja svjetlosive boje. Njihovo
paperje održava toplinu tijela, jer mladunci nisu sposobni sami održavati temperaturu svog tijela.

Carski pingvini su veoma društvene životinje. Jedan od načina na
koji ovi pingvini održavaju toplinu kada temperatura padne je da se
zbiju u veliku grupu. Temperatura unutar te grupe može dostići 25°С.
Ovi pingvini su aktivni i danju i noću. Odrasle jedinke prave
gnijezda i potrazi su za hranom tijekom cijele godine. Od siječnja do
ožujka se razilaze odlazeći i putujući u oceane u grupama. Odlični su lovci i primjenjuju razne taktike kako bi došli do plijena.
Na kopnu se kreću naizmjenično nesigurnim koracima i klizanjem po
ledu na njihovim trbusima kretajući se odgurivanjem nogama i krilima
nalik na peraja. Jedina je vrsta koja tijekom zime u Anktartici preko leda prohoda 50 do 120 kilometara u kolonijama koje mogu uključivati i do 1 000 jedinki.