Krštenje rijekoplovaca na Dunavu

Krštenje je svojevrsni sakrament kojim se nešto postaje u obredu oslobađanja, gdje nam se brišu svi do tada počinjeni grijehi. Njime postajemo nešto novo, preobrazujemo se u osobu sa novim spoznajama, navikama, običajima, bivamo primljeni u nova društva. Ono utiskuje u dušu kršćenika neizbrisiv duševni biljeg, svojevrstan pečat, nečega novoga u što se promovira krštenjem.Uz samo krštenje primaju se i obilježja onoga zbog čega se krstimo.

Ima puno vrsta krštenja: vjersko, vinogradarsko, lovačko, planinarsko . . . svako ima svoja obilježja, ceremonije, pravila kako se obavlja, ali i načela po kojima se nakon tih krštenja moramo ponašati, pravila koja moramo usvajati, poštivati, drugima istomišljenicima usađivati.

O jednome takvome bih se malo raspričao.

Ploveći Dunavom ove godine od Beča do Budimpešte, negdje na njegovim širinama između Korarnoga (Slovačka) i Esztergoma (Mađarska) , susretoh i upoznah divne ljude iz Slovačke, gospodina Juraja i njegovu gospođu Maju.





Veslali su kanuom po Dunavu od Bratislawe kao učesnici 57.TID dunavske regate. Veseli ljudi, ljudi dobre volje i namjera, brzo stekoše moje simpatije, a prema toku druženja i ja njihove. U razgovoru popričasmo o svemu, gradovima u kojima živimo, obali mora u RH koju su posjećivali, obiteljima, rijekama . . . Zajdeno, kanu uz kanu, plovismo neko vrijeme kada me pozvaše da se pridružimo njihovim prijateljima koji su naprijed plovili i upravo pristali na prekrasnu dunavsku plažu.





Uz vesele dosjetke svima me predstavi i pozva da prisustvujem obredu riječnoga krštenja. Trebalo je time obredom da se troje novih rijekoplovaca krste, odnosno promoviraju u osobe koje će dostojno sa nama "starima" dijeliti buduće riječne kilometre ploveći svojim kanuima.





Postavilo se pitanje tko će biti kum ili kuma novokrštenim rijekoplovcima iz Slovačke. Tko će preuzeti tu odgovornost i čast i kao uzor im služiti cijeli budući riječni život. Predložih neka to bude gospođa Eva iz Budimpešte, vrsna rijekoplovka, osoba od iskustva i znanja, osoba ispod čijega kajaka mnoge hiljade kilometara plovidbe su prošle.

Prijedlog biva prihvaćen i dobismo kumu ceremonije. Sa veslom u ruci istupila je pored Juraja, koji započe ceremoniju riječnoga krštenja novih rijekoplovaca.





Na njegov poziv priđoše i krštenici - osobe koje će od ovoga čina nadalje postati ravnopravni rijekoplovci , članovi velike svjetske družine ljudi koji vole rijeke i plovidbu njima. Osobe koje će pri svim plovidbama poštovati i cijeniti rijeke, njihove obale i prirodu.





Kuma i krštenici primiše veslo, a Juraj započe ceremoniju. Najprije ih u prekrasnome govoru upozna sa važnošću rijeka, sa životom rijeka i potrebama da se one vole, čuvaju i respektuju.





Potom spomenu značaj rijeka za život na zemlji, veliku potrebu da se čuvaju i paze, ali i o užicima koje te rijeke pružaju svima koji ih vole i putuju njima. Zaatim prekrasne riječi o Dunavu, "Ocu svih rijeka" Europe, rijeki koja ne razdvaja, već spaja narode, o potrebi nas rijekoplovaca da se družimo, da se uvažavamo, poštujemo i ispomažemo, o kodeksu koji treba da se poštuje kada god se na rijeke dođe, ali duh svega toga pozitivnoga da se unese i u živote općenito, a ne samo na rijekama. Da volimo sve ljude jer će i nas svi ljudi voljeti.

Prekrasno sročenim govorom kojime je objasnio značaj rijeka, kulture ponašanja na njima, važnost međusobnoga ispomaganja, uvažavanja i poštivanja, očuvavanja prirode, zavjetovao je buduće rijekoplovce da se drže svih pravila i načela ljudskosti.Riječi potkrepi zalijevanjem vinom svakoga krštenika kao simbolom primanja i inicijacije od običnoga čovjeka u rijekoplovca. Čovjeka rijeka i plovidbi njima, čovjekom prirode.








Nakon toga novopečenoj riječnoj kumi, održi zahvalnicu za svoje dosadašnje ponašanje na svim rijekama, poštivanje njih i prirode kojom rijeke prolaze. I ona dobi porciju vina po glavi.





Nakon vina, krštenici bivaju zaliti i specijalnom tekućinom po glavi. Saznao sam i recept te tekućine. Ne znam točno omjere, ali znam da u vino ide kečap, senf, sol, biber, sok od češnjaka, ljuta mljevena paprika , malo ružmarina, lovora i još ponešto što se nađe pri ruci. Naravno i ulja se u to stavlja, zatim ocat vinski i alkoholni . Sve u svemu smjesa koja nije za piće niti mirišanje.






Ovako "mirišljave" upućuje se u rijeku da njenom vodom speru ranije "grijehove". Prije ulaska još svaki krštenik dobije po stražnjici udarac veslom.





"Specijalnu tekućinu" nije lako isprati, već su krštenici prisiljeni dugo se kupati i prati u vodi rijeke. Kontrola da li su se dobro isprali nije potrebna. Dovoljno je da ih se pomiriše i sve se zna.





A kada "mirisna kontrola" utvrdi da su se zaista dobro oprali u vodi, svaki krštenik dobija čašu vina da nazdravi svome krštenju

Novim krštenicima nazdravljamo i svi ostali želeći im dugi život, puno plovidbi i uživanja na rijekama. Nakon toga, vino svaki za sebe uskladištava na najsigurnije mjesto sipajući ga kroz svoje grlo. (Vino je bilo odlično, domaće, tražilo svojom kvalitetom na još)





Poslije oficijelnoga djela ceremonije, nastade međusobno druženje, razgovori, nadotočivanje ispijenih i praznih čaša.








Zadovoljni druženjem, raspričasmo se o rijekama, plovidbama, planovima za plovidbe . . .








Neki osmotriše rijeku . . .





. . . dok poneki povedoše borbu protiv dehidracije . . .





Iskupavši se u Dunavu, popivši pića koliko je kome prijalo i narazgovaravši se koliko nam je vrijeme dozvolilo, krenusmo dalje. Najprije još uvijek se držeći jedni za druge . . .





. . . a potom polako se odvajajući i nastavljajući put odvojeno jedni od drugih.





Opojna širina rijeke, njen mir i snaga su nas privlačili da u njima uživamo neometani. Svatko sam i u svome plovilu. A rijeka je bila predivna, široka, blago valovita, moćna . . .




Ona će nas spajati ma gdje mi bili, ona će biti domaćica nekih novih susreta u nekim novim vremenima koja dolaze.