Odra u jesenjem ruhu

Većina nas ima svojega ljubimca kojime krati svoje vrijeme, zanima se njime, poigra, troši sate i sate da bi on bio lijep, ljepši ili još bolje, najljepši na svijetu. Ljubimci mogu biti razni : životinje, vozila, razne sitnice koje nam "život znače", planine, šume, rijeke . . .





Moja najveća ljubimica je rijeka Odra. Nizinska ljepotica koja teče od zapada prema istoku između Velike Gorice i Siska. Rijeka na koju često navratim, malo plovim njome, pojedem i popijem donešeno, podružim se sa ljudima uz nju, a prije svega uživam u miru i harmoniji koja uz nju vlada.





Sve to mi napuni "baterije" rastereti me napora i presija koje današnji život nameće, osvježi me i duševno "nahrani". Uz nju me vežu prekrasne uspomene, ljudi, životinje, zvukovi prirode, ljepote okoline, prekrasni trenuci utisnuti zauvijek u moje sjećanje.





Iskoristio sam prošlonedjeljno povoljno vrijeme, "ukrao" malo vremena za sebe i došao na obale moje ljepotice. Najprije sam je pozdravio, onako šutke u mislima, stojeći na njenoj obali pustivši pogledu da odluta niz njeno korito negdje daleko u daljinu.





Potom, iskrcao opremu i kanuu, ušao u njene vode i zaplovio. Najprije uzvodno ispod staroga dotrajaloga drvenoga mosta kojega svi zaboraviše, okrenuše mu leđa i prepustiše ga zubu vremena da ga do kraja pojede.





Na prvima zaveslajima kanua, dočekala me prekrasna priroda. Odra se počela presvlačiti u jesenjsku robu, odbacila je svježe zelenilo boja koje su dominirale tokom ljeta i počela šarati paletama prekrasnih jesenjih boja. Kako na obali tako i u samoj vodi.

U vodi se razvila vodena trava koja je isplivala na površinu, ponegdje prekrivajući cijelu površinu rijeke , od obale do obale, pretvarajući rijeku u svojevrsnu livadu.





Plovidba kroz zatravljeni dio vodene površine je prekrasna, mistična i pomalo otežana jer se teže vesla obzirom da se trava upliće o veslo. A baš to daje čar kretanju kroz zatravljeni tok rijeke.





Na rijeci nikada nisi sam. Staro je to pravilo u istinitost kojega sam se bezbroj puta uvjerio. I ovoga puta uz obalu rijeke zaticao sam ljude koji vole prirodu, rijeku, ali i ribe koje u njoj žive.








Pažljivo sam pored njih prolazio, pazeći da ih ne ometam u riječnome miru, ali pazeći i da im ribe ne rastjeram, kako bi znali govoriti kada pored njih plovim. Uz pokoju razmjenjenu riječ sa njima put nastavljam dalje još koji kilometar, a potom se vraćam nazad, da bih od mosta krenuo i nizvodno uživajući i u tom dijelu rijeke.





Prolazom ispod mosta i pored vikendaškoga naselja koje se tu nalazi, ulazim u pravi svijet divljine. Netaknuta priroda, život u njoj, još veći mir i tišina, mirisi rijeke, šume i livade, ali i susret sa starim prijateljima s rijeke, labudovima.





Lagano su plovili ispred mene probijajući se kroz zatravljenu površinu rijeke. Nisam im želio narušiti harmoniju plovidbe, usporio sam, polako ih slijedeći na većoj razdaljini.





Na rijeki Odri ima nekoliko porodica labudova koji su tu preko cijele godine. Susretao sam ih mnogo puta, gledao kako plove, kako uče mlade kako se živi u toj sredini, kako umiru u rijeci. Prekrasno ih je susresti, lagano ploviti iza njih, gledati ih kako uzlijeću sa površine vode, slijeću u nju, kakve dostojanstvene krenje imaju.






Uživajući u rijeci, miru oko nje, bojama i mirisima koji su me okruživali, skoro sam i zaboravio da nisam doručkovao. Glad me podsjetila da je vrijeme da se pristane, protegne noge, popuni želudac, popije pivce i malo odmori. Poslušao sam glas gladi i dobrano se potrudio da je otjeram od sebe.





Odmarajući se na obali promatrao sam rijeku. Ma koliko se činilo na fotografijama da je mutna i prljava, da je sva nikakva, prevarili biste se, voda je izuzetno čista i bistra. Sam pogled u vodu ispod pramca kanua to govori.

Nakon predaha i uživanja u miru rijeke i okoline uz nju dođe vrijeme i da se vratim nazad, da odem u "civilizaciju". Da bi mi taj povratak bio još teži pobrinula se priroda pokazavši svoje ljepote. Zbog njih bi danima ostao uz rijeku samo kada bi bilo moguće.





Životne obaveze me zovu. Čežnjivo se osvrćem na ljepote koje ostaju iza mene. Trag koji sam napravio u travi na površini rijeke pokazuje mi put kojim odlazim, ali me i zove da se njime vratim nazad u prirodu, nazad u sve te ljepote koje ostadoše iza mene.





Na povratku susretnoh i ribiče kojima sam odmrsio udicu koju su im labudovi zapleli u raslinje rijeke. Malo su ugazili travu na obali rijeke, zapalili vatru, rasprostrli svoju opremu, zabacili udice.





Užitak je bio vidjeti ih kako uživaju u prekrasnoj prirodi, lijepom vremenu, rijeci koja je pred njima.





Pozvaše me i da im se pridružim, da vidim kakav ulov imaju, da se okrepim gemištom. Takav primamljivi poziv nisam odbio. Prihvatio sam ga, pristao uz obalu i pridružio se veselom, raspoloženom društvu.





Niti zajednička fotografija nije izostala. Društvo raspoloženo, opušteno, razgovorljivo, pošlo je i puno priča sa rijeka, poslušali su i po koju priču staroga rijekoplovca koji sada vama o njima priča priču.





Udovoljili su mi radoznalosti i pokazali gdje drže "riblji trezor" u kojem se nalaze ulovljene ribe. Podalje od njih ispod jednoga žbuna čekao je ulov.





Ulov koji im je podigao ponos kao osobama vičnim ribolovu. Velika štuka pohranjena u "trezoru" izvađena je van. Prekrasan primjerak ribe koje u rijeci ima u izobilju. Problem ju je samo uloviti.





Napuštam društvo uz srdačno rukovanje i putni gemišt i vraćam se nazad. U travi na površini rijeke zapažam jednu bocu. Bocu u kojoj se nalazi druga boca, a u njoj poruka. Uzeo sam je sa sobom, pažljivo ću je otvoriti, pogledati i fotografirati poruku, a kada opet dođem na rijeku, vratiti ću je rijeci na mjestu gdje sam je i našao. Što se u njoj nalazilo, kakva poruka i kome, neka za sada ostane tajna.





Tajna koju ću vam svima ispričati jednom drugom zgodom. Do tada vas pozdravljaju ljepote "moje ljubimice" rijeke Odre, sama vas rijeka pozdravlja kao i ja, Olimp.