Dražen Petrović, citati

U mojoj karijeri nema nikakvih tajni.Sve što postižem to su obični elementi košarke.Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim
i više nego drugi ponavljam svoje vježbe.Točno.Treniram četiri do pet sati kada putujem.Na pripremama i više.Veliku pozornos
t poklanjam tehnici.Radim svakodnevno.Ne znam kako drugi rade,ja mislim da treniram dobro.Talent sam respektirao do 16-te

.Nakon toga,priklonio sam se teškom radu.Rad me drži u trajanju.Svaki dan treniram,dugo i naporno."


"Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio. "

"Sportaše obično zovemo po prezimenu. Samo najvećima među njima, onima koje volimo cijelom dušom, dovoljno je samo ime. On je prvi koji nam je osvojio srca toliko da ga svi smatramo svojim. Dražen. "

"Dražen me je gledao, upijao, valjda je tako u svakoj obitelji. Ozbiljno sam počeo s košarkom sa 12, 13 godina, Dražen je uvijek bio privjesak. Na svakom treningu stalno je pitao:“Kad idemo, Aco?“. U onoj istoj dvorani na Baldekinu, dva današnja koša i četiri drvena. Igrali smo zajedno i prije treninga i nakon treninga, i tu je nekako počela Draženova ljubav prema košarci, ljubav koja ga je držala jednakom žestinom do posljednjeg dana. I daha. Od prvih dana, imao je šest, sedam godina, lopta je bila veća od njega, stalno se motao, trčao, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju, za vrijeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio. "

"Bio je fanatik treninga. No nije bilo najvažnije to što je trenirao sedam ili osam sati dnevno, već zato što je trenirao baš svaki dan. Pazite, radilo se o dječaku starom 13 ili 14 godina. Nije ga trebalo tjerati da trenira. On je to činio iz ljubavi.

"Kad bi izgubio utakmicu protiv prijatelja na ulici, danima ne bi ni s kim pričao. Mrzio je gubiti i na kartama. Svaki puta kada bi doživio poraz sa Šibenkom, ostajao bi satima u dvorani i vježbao pucanje na koš. "

"S jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati. "

"Ostala je priča o košarkašu koji nikad nije vidio utakmicu koju ne može dobiti. Ni poziciju s koje ne može zabiti. Njegova je košarka uvijek nudila nešto više. Poezija u pokretu, kako bi napisali Amerikanci. Naš mali iz Šibenika koji je krenuo s Baldekina da bi – pokorio svijet. Nitko ga nije mogao zaustaviti. Ni Rick Adelman u Portlandu. Nitko ne može zaustaviti najveće, ne možeš ih ni usporiti. Najveće poput Dražena Petrovića. Za sve koji su ga barem jednom vidjeli. Konačni genijalac koji je košarku volio poput života. I više... "

"Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe. "

"Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom. "

"Mnogo puta su me pitali odakle mi tolika volja, želja za treningom, glad za koševima kada sam u košarci sve postigaoi kada nemam potrebe za novim dokazivanjima. Odgovor nije težak: dok igram košarku, želim biti najbolji. "

Porazi, porazi... nije ih podnosio. Mrzio je poraze. Kada bi izgubio na haklu protiv lokalnih dečki, satima nakon toga nije sa nitkim htio pričati. Mrzio je gubiti čak i na kartama. Nakon svake izgubljene utakmice u dresu Šibenke, ostajao bi u dvorani i vježbao šut.