Što je prava istina o "eko" i "bio" proizvodima?

Autor: T-Zombix
este li se ikad zapitali koliko je stvarno neki proizvod „ekološki“ ili „zelen“ a koliko je u svemu tome prisutna reklama? Moram priznati da sve manje vjerujem tim „eko“ i „bio“ certifikatima i naljepnicama od kad sam izmjerio koliko stvarno troši moja nova škrinja A+ klase.

Zelena kampanja traje već jako dugo i ljudima je usadila čudnu ideju o nekakvoj „ekološkoj“ osviještenosti i „ekološkom“ ponašanju da je sama riječ potpuno izgubila svoj smisao i koliko ja vidim upotrebljava se potpuno pogrešno među ljudima.

Na primjer, moji susjedi na gruntu uporno govore da sve što proizvode rade „ekološki“. Ne kanim ih ispravljati svaki puta kad to čujem ali moram priznati da mi je smiješno. Ne misle oni ništa loše, samo žele reći da ne koriste previše pesticida i herbicida i umjetnih gnojiva kako bi im proizvodi bili bez tih kemikalija.

Sama riječ ekologija označava dio biologije koji se bavi proučavanjem procesa i interakcije između živih organizama i njihovih staništa. Eko sistem je jednako tako šuma kao i parkiralište usred Zagreba. Proučavanje živih organizama u šumi ili na parkiralištu ili u kanalizaciji spada u ekologiju i to je to.

Nema nikakve veze s pokretima koji su nastali na ideji očuvanja prirode osim što ti pokreti upotrebljavaju (ponekad i zloupotrebljavaju) proučavanja ekologa izvlačeći iz njihovih proučavanja zaključke o tome kako bi se mi trebali odnositi prema nekom staništu, dijelu prirode ili planeti općenito.

Nema previše veze niti sa marketinškim kampanjama koje su se nadogradile na sve te zelene akcije i buku oko ekologije.

Ukoliko usred šume imate kuću, vrt, doveli ste vodu, struju i telefon i u tu kuću dolazite autom, to više nije prirodno stanište kakvo je bilo i vi ste već potpuno narušili eko sistem koji je tamo bio.


Stručnjaci to jako dobro znaju i vrlo oprezno mijenjaju tu riječ u nešto sasvim drugo i takav način uzgajanja hrane zovu „biološkim uzgojem“ želeći istaknuti kako se za taj uzgoj koriste samo „prirodni“ materijali i biološki procesi dok na neke druge proizvode lijepe naljepnice o tome kako su bio razgradivi ili ekološki prihvatljivi želeći reći kao će njihovo bacanje u prirodu biti manje škodljivo skoro čak i poželjno. I tu je opet djelomična laž.

Iako je neki proizvod bio razgradiv to ne znači da je dobar za prirodu. Probajte u jezero sasuti nekoliko tona šećera pa ćete vidjeti da to stanovnici tog jezera neće baš uživati u činjenici da se radi o biološki razgradivoj stvari koja je i neotrovna.

Korištenje „prirodnih“ sastojaka u preparatima za tretiranje hrane ili čak za jelo ne garantira vam da je to nešto posebno dobro niti da će imati dobar utjecaj na okoliš. Istina, možda će imati nešto manje negativan utjecaj od nekakve vreće kemikalija, ali svejedno.

Treba prihvatiti činjenicu da je sam uzgoj hrane neprirodan i ne treba se previše zamarati s time.

Sve to, kada se stavi u nekakve normalne okvire i iz svega izbaci marketinški „hype“ i ne zvuči jako privlačno niti posebno interesantno i zato su marketinški stručnjaci odlučili sve to iskoristiti i dobro naplatiti sve na što se može nalijepiti zelena naljepnice i pridodati neki od trenutno popularnih prefiksa tipa „bio“ ili „eko“.

I to je u stvari najveći problem. Iako ti proizvodi imaju nešto manji štetni utjecaj na okoliš buka koju diže marketing jako često pretjerujući u tvrdnjama koliko je neki proizvod stvarno „eko“ ili „bio“ izaziva potpuno suprotni učinak.

Ljudi postaju cinični prema takvim pretjerivanjima i polako će početi odbacivati i samu ideju da uopće plate koju kunu više kako bi na taj način pomogli u očuvanju prirode. Shvatit će da im se prodaje rog za svijeću i jednostavno će reći – e pa neću.

Foto: Thinkstock
Pametnakuna.hr