Vantjelesni izlet

Katarina, rođena je u jednom selu nedaleko Ludbrega. Još dok je bila mala, roditelji su joj se preselili u Ludbreg, gdje joj je otac mehaničar otvorio radionicu. Katarina je u Ludbregu pohađala Osnovnu školu a Gimnaziju završila u Varaždinu. Još od rane mladosti, a i kasnije kao mlada djevojka, Katarina se izdvajala od svojih vršnjaka. Bila je veoma stidljiva i povučena u sebe. Imala je neki čudan, neobjašnjivi osjećaj bliskosti sa prirodom i životinjama. Osjećala bi kako Božji duh »zrači« iz svega što je stvorio. Iako okružena komunističkim ateizmom i službenom teorijom »slučajnog« stvaranja svijeta, Katarina nije niti na trenutak izgubila vjeru u Boga. Posvetila se čitanju i duhovnom sazrijevanju, sve više shvaćajući da su Božja ljubav i pomoć jači od nama poznate pravde!
Po završetku Pedagoške akademije u Čakovcu, Katarina je odmah dobila svoje prvo mjesto učiteljice u malom selu nedaleko Zeline. Tamo je ostala podučavajući niže razrede punih osam godina. Još uvijek se sa ljubavlju sjeća svojih malih đaka i ljudi Hrvatskog Zagorja. Ova romantična okolina još više je poticala mladu učiteljicu na česta meditiranja i duboka razmišljanja o životu i čovjekovoj svrsi u njemu. Nastavila je konzumirati desetke novih knjiga, sa neutaženim apetitom osobe željne istine.
Godine 1976. u selo je navratio njezin otac i rekao joj, da bi se jedan naš čovjek iz Canade želio sa njom dopisivati. Mirno ga je saslušala i bez otpora pristala. Poslije devet mjeseci i nekoliko desetaka pisama, Katarina je u ljeti 1977. odletjela za Toronto. Došla je u privatnu posjetu svom budućem suprugu, kako bi bolje upoznala i njega i njegovu teško bolesnu majku sa kojom je tamo živio. Samo tri tjedna kasnije, Katarina se u tridesetoj godini udala.
Shvativši da se njezin sin napokon usrećio, presretna svekrva je blaženo preminula deset mjeseci kasnije. I te noći počinje u stvari, povijest Katarininih nevjerojatnih »izleta iz tijela«. Do tada potpuno normalna osoba, bez ikakvih primjetnih znakova bilo kakvih paranormalnih osobina ili talenata, Katarina se preobrazila doslovno - preko noći!
Oko četiri sata prije zore 13. svibnja 1978., Katarina je doživjela svoj prvi susret sa »onom stranom«. Ležeći na krevetu na leđima, odjednom je otvorila oči i zagledala se u luster na stropu. Dok je tako razmišljala tko ga je i zašto upalio iz hodnika je začula karakteristične udarce štapa, kojim se njezina svekrva obično služila za hodanje po stanu. Iznenađena, Katarina se uspravila u sjedeći položaj. Na vratima spavaće sobe pojavila se stara žena. To je bilo posve nelogično, jer su bolesnicu odvozili dva puta tjedno na dijalizu kolima hitne pomoći. Kako je odjednom mogla prohodati? Sa štapom u jednoj ruci a buketom cvijeća u drugoj, njezina nasmijana svekrva priđe krevetu.
Rekla joj je da joj je donijela ovo cvijeće jer dobro zna koliko ga voli i također iz zahvalnosti što se nesebično brinula o njoj.
Katarina ju je upitala zar ne bi trebala biti na dijalizi i kako to da može hodati, kad je jedva mogla sjediti. Njezina svekrva položi buket ruža na krevet, pa se i sama lagano spusti na njegov rub. Svekrva joj je objasnila da ona više nije među živima. Upravno je izdahnula u bolnici, inače ju ne bi mogla posjetiti. Katarinu oblio hladan znoj. Ona spusti pogled na onaj buket u koji se pažljivije zagleda. Primijetila je kako prekrasne ruže »zrače« najljepšim bojama, koje kao da su »isijavale« iznutra. Ona ih se nije usudila dodirnuti.
Svekrva joj je zahvalila još jednom na svemu, na njenim čitanjima i pričanjem o drugom svijetu. Osjećala je da će ubrzo umrijeti i počela je sumnjati u bilo što poslije smrti. Ali zahvaljujući Katarininim riječima utjehe i njenim savjetima, odmah se snašla i shvatila da je umrla. A puno joj je i pomogao njen muž koju ju je dočekao. Bolesnica ustane i krene natrag k vratima u kojima se još jednom okrenula i rekla daće doći po nju i pokazati joj mnoge zanimljive stvari.
Pošto se utvara ponovno izgubila u mračnom hodniku, Katarini se pričinilo da je za trenutak »izgubila svijest«. Pala je iz sjedećeg položaja natrag na jastuk na kojem se istodobno »probudila«! Širom otvorenih očiju, zagledala se u strop osvijetljene sobe, pa potom spustila pogled na širom otvorena vrata hodnika. Ovo joj je bilo dovoljno. Ispustila je prigušeni krik i uplakana počela tresti za rame svog usnulog supruga. Ispričala mu je o svom čudnom »snu«. Odmah su provjerili vrijeme na satu, bilo je pet sati i pet minuta ujutro. Ostali su sjedeći u krevetu, razgovarajući i nagađajući što bi to moglo značiti i tko je to mogao otvoriti vrata i popaliti svijetla. Onog buketa ruža, naravno, više nije bilo na krevetu. Sjedili su tako sve do šest, kada ih iz razgovora trgne reski zvuk telefona na noćnom ormariću. Bila je to dežurna bolničarka, koja im je tužnim glasom priopćila, da je njihova majka i svekrva izdahnula toga jutra točno u pet sati!
Apsolutno ništa neobično se nije dogodilo punih godinu i nešto dana. Katarina nije čak niti jednom usnula svoju pokojnu svekrvu. Već je bila spremna povjerovati, da je to ipak bio samo živi san, iako joj nije išlo u glavu »tko« je otvorio te noći vrata hodnika i upalio svjetlost.
U proljeće 1979. Katarina i njezin suprug, došli su sa malom kćerkicom na odmor i u posjetu njezinim roditeljima u Hrvatsku. Odsjeli su u kući njezinih roditelja u Ludbregu. Jedne, od tih toplih ljetnih noći, Katarina je doživjela svoj, drugi po redu, izlet iz tijela, a koji ju je prilično »potresao«. Usred noći, točnije poslije ponoći, odjednom ju je spopao čudan osjećaj »bestežinskog stanja«. Pričinilo joj se kao da »lebdi« iznad samog kreveta. A onda, prije no što se snašla i shvatila o čemu se radi, »proletjela« je najprije kroz strop sobe, a zatim i kroz krov kuće, kao izbačena nekakvim snažnim katapultom. Odjednom je jasno vidjela sjaj zvijezda i mjeseca, a po licu je osjetila strujanje ledenog zraka. Onako sa visine okrenula se licem prema dolje, i sa užasom zagledala u ulične svjetiljke malog grada duboko ispod sebe.
Brzo i uplašeno je razmišljala, da nije i to jedan od onih košmarnih snova? Ali kao da ju je »netko« želio razuvjeriti u to, ponovno je snažno poletjela naviše. Ponovno se zaustavila, tek kada je ugledala niz nekakvih malih svjetala ispred sebe. Kada joj se vid malo izoštrio, počela ju je hvatati panika. Lebdjela je pokraj niza zrakoplovnih prozora! »Netko« ju je gurnuo još bliže, tako da je jasno vidjela jednu stariju damu, kako pokraj prozora čita knjigu. Pogledala je naviše, ali je umjesto naziva kompanije uspjela vidjeti samo krak nekog velikog plavog slova. Uto primijeti kako se ona putnica uznemirila i prinijela lice prozoru. Uplašena da je žena ne primijeti, Katarina je »poželjela « da se vrati natrag. Istog se trenutka sunovratila strelovitom brzinom natrag u smjeru zemlje…
Probudila se i skočila u krevetu, sva se tresući od silnog uzbuđenja. Njezin je vrisak probudio i supruga. Bez riječi pojašnjenja, zgrabila mu je obje ruke i pritisnula ih uz svoje »ledeno« lice. A noć je bila ljetna i veoma topla! Suprug ju je zabrinuto upitao što joj se dogodio. Drhtavim glasom mu je rekla da je ovog trenutka „pala s neba“. Bila je na visini od nekoliko tisuća metara i lebdjela pokraj osvijetljenih prozora nekog putničkog zrakoplova. Kada se jedna putnica zagledala u nju kroz staklo, uplašila se i sjurila natrag. Zbog prevelike brzine pada i hladnoće zraka, lice joj se gotovo zaledilo.
Kratko su se bez riječi promatrali, onda njezin suprug ustane i priđe otvorenom prozoru spavaće sobe. Blagi vjetrić je njihao zavjese. Promolivši glavu, on pogleda visoko u smjeru, mjesečinom osvijetljenog neba. Visoko na nebu, još se bijelila tanka pruga kondenziranog kerozina, kakve ostavljaju iza svojih motora transkontinentalni zrakoplovi. Više nisu mogli te noći zaspati.
Pošto je slijedećeg jutra trebao otići do Zagreba, njezin muž odluči provesti malu, privatnu istragu. Poslije obavljenog posla, nazvao je telefonom zračnu luku Zagreb i raspitao se kod dežurnog dispečera o noćašnjim preletima domaćih i stranih zrakoplova iznad područja grada Ludbrega. Dispečer je prelistavao neke papire i rekao da noćas nitko nije letio iznad tog područja. No nakon par minuta, rekao je da je oko ponoći tuda mogao preletjeti jumbo jet njemačke kompanije „Lufthansa“. Svake srijede polijeće iz Frankfurta za gradove Srednjeg istoka.

Mogao si to malo kraće napisati

Ja sam iskusio tako nešto sa 20 god.

Odjednom mi se ukazala jarka bijela svjetlost Ljubavi i Znanja dok sam bio u polusnu.
Prvo mi se je bilo teško priviknuti na nju, a onda sam to uspio te sam polako izašao iz tijela!

Negdje na metar ili dva udaljenosti od ove dimenzije sreo sam pokojnu nonu. Ona mi je pružila svoj mir. Inače idući dan sam trebao imati ispit iz Rimskog prava. Ovo iskustvo mi je koristilo da budem punoo opušteniji.

U tijelo sam se vratio jer sam se prepao gubljenja osjećaja na ekstremitetima, počeo sam osjećati kao da mi ruke i noge nestaju! Zanimljivo je da je to kod teorije Rosenkrojcera finalni dio pred povratka u ono što mi uistinu jesmo - točka svjetla!...pad je bio pomalo šokantan....zanimljivi dio priče je da sam se tad još više "spojio" sa fizičkim tijelom....

P.S. ako netko ovo počne povezivati sa utjecajem droge ili alkohola - NE, NISAM NIŠTA TAKVOGA KORISTIO TU VEČER!
Intrigantno je da sam učio na način kako Svećenik radi ono zazivanje na misi....ali nisam pojma imao da to može imati takvu duhovnu moć da podignem vibraciju Duše i napustim tijelo....